Odnos prema mafijaškim organizacijama u politici (urbanizmu).

Opšte je poznato da postoje mnoge vrste mafija. Tako pored duvanske imamo i mafije u urbanizmu, u proizvodnji i prodaji oružja, kao i u švercu i trošenju neobnovljivih prirodnih resursa (nafte, pa čak i pitke vode).

Sve te mafije imaju svoje pipke i u opštini Kula.

Nama najviše smeta urbanistička mafija jer ako shvatimo urbanistički plan gradova kao kuću svih stanovnika u jednom mestu i kuću njihovih još nerođenih potomaka, onda nepoštovanje urbanističkog plana dovodi i do toga da ta kuća bude nezdrava i ružna, pa i nepogodna za dostojan život sadašnjih i budućih generacija.

Pošto grad Kula ima dobre uslove da se razvije u lep grad, s obzirom da se u nepreglednoj ravnici sredinom grada pruža uzvišenje - Telečka kosa. Urbanističkim planom je predviđeno da se to iskoristi na taj način što bi zgrade na Telečkoj kosi bile sa najviše spratova, a nagnutost terena prema Velikom Bačkom kanalu bila bi iskorišćena da se zgrade prave sa postepenim smanjenjem spratova, tako da bi najniže zgrade (prizemne) bile pored samog kanala i tako bi svi stambeni objekti terasasto poređani bili potpuno izloženi suncu, to jest pogodni za zdrav život, a dobilo bi se i na estetskom izgledu grada. Naravno vodilo bi se računa o ubacivanju zelenih pojaseva, potrebnih trgova radi socijalizacije građanstva. Dakle, pravila bi se lepa kuća u kojoj bi rasli veseli, psihički zdravi ljudi koji vole svoju kuću, to znači vole i čoveka, a ne mrzovoljni koji su spremni na mržnju i rat, jer kako jedna mudra izreka glasi: "Čovek bez kuće je čovek bez pozitivne psihologije" - tako su se kroz istoriju stvarali građani ubice spremni za ostvarenje fašističkih ciljeva.

Najveći broj slučajeva nepridržavanja urbanističkog plana grada izvršili su ljudi plaćeni da upravo doslovno izgrađuju grad na osnovu urbanističkog plana. Motiv je često bio korupcija, pa su pojedinci za male pare pravili privatne kuće na mestima gde je bila predviđena zelena površina ili neki zajednički trg. To je dozvoljavano i pripadnicima vladajuće partije ili funkcionerima na visokim položajima vlasti. Što je najgore ovo je bilo dozvoljeno najčešće samo pripadnicima najveće nacije u Srbiji. Zbog svega toga građanski pokreti smatraju da je sada najpotrebnija pored denacionalizacije izvršiti i denacifikaciju u Srbiji, jer je očita pojava fašizacije pojedinih političkih partija u našoj zemlji.